A-ads

Tuesday, April 13, 2010

Sotonina subatomska čestica

Točno 1595 godina nakon što je rulja fanatika, koje bismo danas nazvali i vjerskim fundamentalistima, ogulila meso s kostiju jednoj znanstvenici, uvaženi kolumnist Večernjeg lista dovodi u vezu znanstvena istraživanja i znanstvenike sa Sotonom. Zanimljiv paradoks: fundamentalisti svih vrsta vraćaju se doslovnom tumačenju vlastitih svetih spisa, stvari postavljaju crno-bijelo, neistomišljenike svrstavaju na stranu Sotone, a istovremeno se bez i najmanje grižnje savjesti služe svim tehnološkim pomagalima koja je iznjedrila sotonska znanstvena paradigma

Ljudi, napisao je Blaise Pascal, nikada ne čine zlo s toliko entuzijazma i dosljednosti kao onda kad ga čine iz religioznih pobuda. Svjedoci smo ovome često posljednjih godina, a znamo da je toga bilo i ranije u povijesti. Iz objašnjenja onih koji u vjerski motiviranim zlodjelima sudjeluju saznajemo da snagu, motivaciju i opravdanje za njih nalaze u svetim tekstovima svoje religije, to jest u njihovim interpretacijama koje im podastiru vjerski službenici. Ti su tekstovi višesmisleni, često – barem na prvi, a katkad i na drugi pogled – proturječni; iz njih se tako dade iščitati poziv na najplemenitija djela, ali i poticaj na zatiranje inovjeraca i/ili bezvjeraca, a još ponajžešće onih iz vlastitih redova koji nisu striktno "na liniji".

Za sve to mogli bismo nabrajati brojne primjere iz različitih vjerskih skupina, uključujući i onu kojoj eventualno i sami pripadamo. Tome – nabrajanju i promišljanju ekscesa u povijesti vlastite religije – najčešće nismo skloni, kao uostalom i propitivanju vlastite savjesti i motiva koji nas potiču na djelovanje. To je, svi znamo, neugodan posao, ali, rekao bih, posao koji se mora obaviti, ne zbog neurotičnog psihološko-duhovnog samokažnjavanja i kinjenja, nego upravo suprotno, zbog izlaganja sebe iscjeljujućem djelovanju istine i izbjegavanju upadanja u isti destruktivni obrazac. Pometanje činjenica pod tepih i narcisoidna žudnja da se sebe i/ili svoju vjersku zajednicu vidi u najmanju ruku gotovo savršenima rezultira, od slučaja do slučaja, najrazličitijim lošim posljedicama i samo je pitanje vremena kad će one nastupiti.

Photo: Stock

Možda se nekome može učiniti zamornim iznova čitati ili slušati o križarskim ratovima, inkviziciji, pogromima, čistkama i holokaustu – da spomenem samo najizrazitije primjere ludila koje može zahvatiti našu vrstu – ali zar nije nužno svaku novu generaciju upoznati i s tim događajima i pokušati pojasniti mehanizme njihovog nastanka? To, dakako, nije jednostavan zadatak, i zato se ili izbjegava, ili ga se obavlja na polovičan način pa su i učinci polovični. Svaki put se neugodno iznenadim kad razgovaram s tinejdžerima (da ne spominjem starije osobe) i shvatim da nakon deset ili dvanaest godina školovanja još uvijek slabo ili nikako poznaju uzroke i posljedice totalitarnih pokreta 20. stoljeća i zlo što su ga prouzročili i našem narodu. Također imam dojam – moguće pogrešan – da se na satovima vjeronauka baš i ne potiče diskusija o progonu tzv. vještica i institucionalno provođenim torturama nad neistomišljanicima niti da se pokušava skrenuti pozornost mladih na spomenutu opasnost manipulacije svetim tekstovima. I onda nije čudno da u razgovorima s odraslim, navodno "formiranim" vjernicima, redom visokoobrazovanim ljudima, čujem izjave da "inkvizicija i nije bila loša ideja", da te "prvo spale, a poslije te proglase svetim", ili da "vješticâ danas nema upravo zato jer su iskorijenjene". Inkvizicija, koja, nota bene, postoji i danas, samo pod drugim imenom, možda je i imala/ima plemenitu nakanu zaštite vjerskih istina, ali sa svojedobnim načinom ostvarenja te nakane nitko se normalan neće složiti, osim spomenutih pojedinaca koji stvari promatraju sub specie aeternitatis, na tragu legendarnog pokliča križara Arnaud-Amalrica prije razaranja herezom zaraženog grada Beziersa 1209. godine, "Pobijte ih sve, Bog će prepoznati svoje". Ako će već netko mene prozvati zbog "relativiziranja", što je onda ovo?

Jutros sam se, potaknut medijskim istupima o kojima će biti riječi, ponovno sjetio aleksandrijske filozofese i matematičarke Hipatije (370.-415.), po svemu sudeći izuzetne žene, pripadnice intelektualne elite, sjajne govornice, najpoznatije po radu o konikama. Bavila se i astronomijom, držala predavanja o Aristotelu i Platonu, oduševljavala slušatelje koji su hrlili na njezina predavanja i bila neka vrsta onodobne znanstvene zvijezde, nešto kao jako pametna Angelina Jolie. No, na nesreću, nije se bila oduševila za novu vjeru čiji su neki pripadnici poziv svoga bezuvjetnom ljubavlju nadahnutog Učitelja da sve narode učine Njegovim učenicima shvatili na način da se to smije učiniti i silom, tj. vlastitim snagama, ako već ne ide milom, tj. u snazi Duha.

U svjetlu onoga što sam napisao u uvodu, možemo zamisliti aleksandrijskog nadbiskupa Ćirila kako sa zabrinutošću za duše ljudi koji su hrlili na neoplatonička – ergo poganska – predavanja krasne djevice Hipatije razmišlja što mu je, kao odgovornom pastiru mjesne crkve i vatrenom širitelju ideje da se bližnjega ljubi kao samoga sebe, činiti. Moja ironija je u ovom slučaju više nego mračna, jer s obzirom na ono što se dogodilo s Hipatijom, duboko sumnjam da je Ćiril – koji je, budući da je proglašen svetim, zasigurno inače činio Bogu ugodna djela – ovaj put bio nadahnut Božjim Duhom. Hipatiji, osim što je bila žensko koje drži predavanja muškarcima, na ruku nije išla ni činjenica da je gradski prefekt Orest, nositelj vlasti, također bio njezin štovatelj. Ćiril je svakako primijetio i to da Hipatiju poštuju i brojni kršćani, a budući da se, kako saznajemo iz jednog kasnijeg (7. stoljeće) zapisa, "cijelo vrijeme bavila magijom, astrolabima i glazbenim instrumentima, varajući mnoge sotonskim smicalicama", bilo mu je jasno da tome već jednom mora stati na kraj, ovako ili onako. Siguran sam da je na razne načine nastojao doprijeti do ohole znanstvenice koja, dakako, nije imala vremena za njega jer je radila na mapiranju kretanja nebeskih tijela i izumu hidrometra, a jasno je da, možda je mislio Ćiril, "profane suvremene znanosti, svedene na eksperiment, kvantitetu i fizičku mjerljivost, nemaju svoje sveto utemeljenje, pa tako nemaju ni ljudsku ni božansku svrhu". Kad su svi pokušaji propali, dogodilo se sljedeće: nekoliko stotina monaha – koji su zaboravili da je Duh Sveti taj koji obraća ljudska srca – pričekalo ju je dok se vraćala s posla, skinuli su s nje odjeću, odvukli je u obližnju crkvu (taj podatak navode kršćanski izvori!) i izmasakrirali ljušturama školjaka, na kraju spalivši ostatke. Ekipu je navodno vodio stanoviti Petar, "Čitač", Ćirilov suradnik, kojega se, da nije bilo ove sramote, nitko više ne bi spominjao. Nakon što su Aleksandriju oslobodili zlokobnog Hipatijinog utjecaja, vjernici su se u miru razišli. Teško mi je zamisliti stanje uma u kakvom su bili i nikad nećemo saznati je li itko od njih požalio.

Photo: Stock

Možda je neki od labilnijih vjernika sutradan pitao Ćirila je li siguran da su Hipatijina djela baš sotonska. A Ćiril mu je možda odgovorio nekako ovako: "Ali mogu imati sotonsku motivaciju, a Sotoni nije ni do čega drugoga doli do nijekanja Boga kao Stvoritelja svijeta. I ništa mu nije tako drago kao senzacija, estrada, učinak na prvi pogled, zanos trenutka koji je spreman uništiti svaku tradiciju i vječnost".

Posljednja dva citata koje sam naveo preuzeo sam iz članka kolumnista Večernjeg lista, Milana Ivkošića, naslovljenog Vražja Božja čestica, objavljenog 1. travnja 2010., točno 1595 godina nakon što je rulja fanatika, koje bismo danas nazvali i vjerskim fundamentalistima, ogulila meso s kostiju jednoj ženi. Uvaženi kolumnist u članku dovodi u vezu znanstvena istraživanja i znanstvenike sa Sotonom i sotonizmom, sugerirajući da je mogući moto znanstvenika u CERN-u: "Okrenite glavu od čovjeka i jurišajte na Boga, na njegovu česticu, otkrijte je i tako se izjednačite s njim". Uvjeren je, također, "da bi za sotonske eksperimente u CERN-u i njihova moguća otkrića i uspjehe najviše oduševljenja pokazivali Adolf Hitler i Josip Visarionovič Staljin, dva najveća bezbošca i zločinca u povijesti čovječanstva". Ovo neću komentirati, ali u primjerima poput navedenoga uvijek pomislim na zanimljiv paradoks: fundamentalisti svih vrsta vraćaju se doslovnom (zapravo subjektivnom i isključivom) tumačenju vlastitih svetih spisa, stvari postavljaju crno-bijelo, neistomišljenike svrstavaju na stranu Sotone, a istovremeno se bez i najmanje grižnje savjesti služe svim tehnološkim pomagalima koja je iznjedrio sotonski i sotonizirani mahom Zapadni svijet i omražena znanstvena paradigma. Prilično sam siguran da se i gospodin Ivkošić služi kompjuterom i www-om, promoviranim upravo u notornom sotonističkom leglu, CERN-u.

Bojim se da nitko ne zna pravi odgovor na pitanje nadahnjuje li znanstveni napredak kao takav Svevišnji, ili mu je izvor nadahnuća u dubinama pakla? Kako na eksperiment s LHC-om gleda Stvoritelj svemira? Smatra li to "jurišanjem na Sebe"? Jesu li za to što "milijarde ljudi gladuju, umiru u neimaštini, nehigijeni i epidemijama zlokobnih bolesti" krivi znanstvenici bez čijih bi otkrića umiralo još daleko više ljudi, ili odgovornost snose političari i oni koji njima upravljaju? I tako dalje, i tako dalje. Možda pravo pitanje glasi: jeste li spremni odreći se medicinskih aparata, elektronskih uređaja koje imate, prometala i svega onoga što koristite, a plod je znanstvenog rada? Smatrate li pak, poput M.I., da je to nastalo "sotonskom motivacijom", onda to ne biste trebali koristiti.

Ono što me zapravo u cijeloj ovoj priči zabrinjava je diskurs Večernjakovog kolumnista; rekao bih da se olako poigrava predodžbama koje uznemirujuće djeluju na najdublje slojeve ljudske psihe, zaziva najmoćnije sile dobra i zla da bi potkrijepio svoj svjetonazor, znanstvenike i njihov posao dovodi u vezu sa sotonizmom, Hitlerom i Staljinom; sve to djeluje mi kao lakozapaljivi koktel koji bi, da ga popiju kakvegod usijane glave, mogao doći glave neku suvremenu Hipatiju. Naravno, ne vjerujem da se takvo što može dogoditi u Švicarskoj, u današnje doba. No, izvjesne paralele mogle bi se povući. A i vremena se mijenjaju… Danas s nevjericom gledamo što čine islamski fundamentalisti, zaboravljajući događaje poput ovoga aleksandrijskoga. Nakana gospodina Ivkošića, svjesnog odgovornosti za napisano i utjecaja što ga mediji imaju na mase, zacijelo je bila plemenita: upozoriti na more bijede u kojem se dave milijuni ljudskih bića, ali adresa na koju je uputio svoj protest potpuno je pogrešna.

Izvor: e-novine

No comments: